Rješenje koje Vlada trenutno predlaže kao jedini spas za državu, čiji se javni dug porocjenjuje na preko 73 odsto BDP-a, jeste privlačanje direktnih stranih investicija, koje su za dva mjeseca od početka godine iznosile 51,8 miliona eura. Od toga se na vlasnička ulaganja odnosilo 33 miliona, od čega je najveći dio uložen u nekretnine, čak 23,6 miliona, a u preduzeća i banke svega 9,4 miliona eura.
Realni priliv DSI znatno je manji od iznosa koji se mjere stotinama miliona eura, kako optimistično najavljuju iz Vlade, ukoliko se realizuju turistički projekti na Crnogorskom primorju koji su najavljivani na velika vrata. I ma koliko direktne strane investicije bile nesporno važan segment politike ekonomskog razvoja, one moraju biti pažljivo pripremljene, a država mora da ima strategiju razvoja kojom će definisati prioritete, smatra poslanik Nebojša Medojević (DF).
– Rezlutat zablude da strane investicije mogu donijeti nešto Crnoj Gori jeste da od toga profit imaju premijer Milo Đukanović, njegovi prijatelji i rodbina, koji su akumulirali stotine miliona eura na računima u inostranstvu, dok država ima ogromne gubitke kroz opraštanje poreza, garancije, plaćanje socijalnih programa. Đukanovićeva politika, koja se oslanja na tuđe pare i na pranje prljavog novca, sigurno nije put kojim treba ići – rekao je Medojević.
On je kazao da u DF-u, za razliku od vladajuće partije i nekih opozicionih stranaka, smatraju da akcenat treba staviti na razvoj nacionalne privrede koja treba da bude bazirana na domaćim kapacitetima, sirovinama, resursima, kadrovima. Prema njegovom mišljenju, mala država kao što je Crna Gora treba da ima sasvim drugačiju strukturu privrede koja bi se zasnivala na industriji i energetici i komplementarnim uslugama, kroz turizam i poljoprivredu.
Medojević tvrdi da stranim investicijama treba pribjegavati samo tamo gdje nema domaćih resursa, gdje nedostaje znanje za izlazak na inostrana tržišta, razvoj tehnologije. Ističe da u tom slučaju treba zajedno sa stranim investitorom ostvariti grinfild investicije i zaposliti domaću radnu snagu i koristeći domaće resurse proizvoditi nešto za izvoz.
– Do sada su strane investicije bile motivisane korupcionaškim provizijama Đukanovića i njegovog najbližeg okruženja, i on je u zavisnosti od te provizije davao koncesije investitorima, a na štetu države, radnika i budžeta, počev od pivare Trebjesa, Jugopetorla, Kombinata aluminijuma, Željezare... firmi koje su u potpunosti razorene, pa do turističkih kapaciteta, poput Vektra Boke, Ulcinjske i Budvanske rivijere. U principu nemamo nijedan primjer da je strani investitor došao, uložio u tehnologiju i modernizovao firmu i tako dao doprinos BDP-u Crne Gore – naglasio je Medojević i konstatovao da dug raste 40 hiljada dolara na sat.
On je istakao da je mit o stranim investicijama motivisan korupcijom, kao u slučaju Telekoma – sada se iz zemlje odliva 40 miliona profita godišnje, a ta kompanija je prodata za dva i po godišnja profita.
Medojević smatra da najave Đukanovićevih investicija na primorju najvjerovatnije govore o pokušaju privlačenja prljavog kapitala i pranja novca koji premijer i njegovi poslovni partneri imaju na stranim računima.
Medojević je podsjetio da da je 2009. priliv DSI bio preko milijardu eura, odnosno 30 odsto BDP-a, dok je pad BDP-a iste godine bio 11 odsto.
Ekonomski analitičar Siniša Lekić upozorio je da treba biti oprezan prilikom direktnih stranih investicija. Poručuje da ne treba dovoditi investitore stihijski, koji osim plasmana svog kapitala imaju i cilj da iskoriste povoljnosti propisa u domicilnoj zemlji i ostvare veći profit nego u svojoj zemlji.
– Naša iskustva u vezi sa stranim investitorima su diskutabilna, poput strateških partnera u KAP-u, Željezari i slično – rekao je Lekić.
Tvrdi da je polazna osnova za realizaciju investicije kontrola privatizacionih ugovora. Ističe da nije protiv povoljnosti za investitore, ali smatra da se ne smije sve podrediti njima.
– Posebno je nepovoljno to što se više ulaže u turističke kapacitete, koji po pravilu ne daju iste efekte kao ulaganja u proizvodne kapacitete. Proizvodnja donosi više radnih mjesta, podstiče potrošnju, punjenje budžeta od poreza je veće, a prilikom turističkih investicija zapošljava se manji broj radnika i one nemaju toliko dobre efekte kao investicije u proizvodnji – kazao je on.
Lekić je naglasio da zakoni moraju da imaju istu snagu za sve privredne subjekte, kako strane, tako i domaće. Pojašnjava da povlastice za strane investiture ne smiju biti prevelike, jer se u suprotnom stvara nelojalna konkurancija, a stranci se favorizuju u odnosu na domaće investiture. Prema njegovom mišljenju od DSI se previše očekuje, a čak ni početak gradnje autoputa nije započet u najavljenim rokovima.J.V.
Drastično smanjen broj zaposlenih
Medojević predočava i da je broj radnika u Telekomu nakon privatizacije smanjen oko četiri puta, a u Željezari i KAP-u je ostalo između 500 i 600 zaposlenih. Ističe da nijedna DSI nije dovela do otvaranja novih radnih mjesta, već naprotiv – došlo je do brutalnog smanjenja nakon što su došli stranci.
– Malo je grinfild investicija. Na primjer, ako se otvori fabrika, važno je da se zaposli radna snaga sa višim stepenom obrazovanja da bi plate bile veće. Strane investicije prilikom kojih neko ima platu između 200 i 300 eura i radi nejjednostavnije fizičke poslove nemaju nikakvog pozitivnog efekta na nacionalnu ekonomiju – rekao je Medojević.
On je naglasio da se Crna Gora od 2010. godine zadužila milijardu eura, a istovremeno je otvoreno svega 1.000 radnih mjesta, i to uglavnom u administraciji i trgovini.
– DSI su direktno povezane sa korupcijom, bilo na lokalnom ili republičkom nivou. Nijedna od obećanih sranih investicija, bilo ona u Kumboru ili Luštica Oraskom koja je najavljena, ne realizuje se onako kao što je obećavano, jer je očigledno ključno da Đukanovići i Kolarevići skinu kajmak i uzmu proviziju, a zauzvrat naprave ugovore štetne po Crnu Goru – naveo je Medojević.